Aktivisti, znanstvenici i javne osobe zazivaju kraj plastičnog doba

Aktivisti, znanstvenici i javne osobe zazivaju kraj plastičnog doba

Usprkos tome što danas više od 100 zemalja podržava globalnu zabranu i postupno ukidanje najštetnije plastike, dok čak 140 zemalja želi uspostaviti obvezna pravila za proizvodnju, recikliranje i upotrebu plastike, zemlje s dubokim petrokemijskim interesima u sklopu trećeg kruga pregovora o toj temi, održanog u Nariobiju, blokirale su konačnu odluku o usvajanju globalnog sporazuma za okončanje onečišćenja plastikom. Sporazum ne treba očekivati do četvrtog kruga razgovora, koji je planiran za travanj 2024., u Ottawi, u Kanadi, odnosno razgovori će biti nastavljeni tek tada.

Rasprava je pokazala da su se industrija plastike i proizvođači nafte, inače glavne sirovine za proizvodnju plastike, uključujući Rusiju i Sudijsku Arabiju, priklonili promoviranju reciklaže i ponovne uporabe plastike, dok su neke vlade i ekološki aktivisti zastupali stav da treba općenito demotivirati proizvodnju plastike. To je ideja koju, među ostalima, zastupaju predstavnici EU, Kanade i Kenije.

Na žalost, odlaganjem dogovora o sporazumu, odlažu se i rasprave o konkretnim mjerama za okončanje trenutne krize zagađenja plastikom do kraja četvrtog, odnosno petog kruga pregovora, koji trebaju završiti do kraja 2024. godine. Ipak, stručnjaci vjeruju da je visoka suglasnost o potrebi obvezujućeg sporazuma dobar znak te da odgađanje može biti i korisno. Naime, predstavnici vlada okupljenih u Nairobiju dali su više od 500 prijedloga za rješavanje problema, za proces od vađenja nafte i plina, preko proizvodnje plastike, do dizajna za ponovnu uporabu i popravak te za sigurno odlaganje plastike. Tako bi se vrijeme do travnja moglo iskoristiti za konkretnu razradu dijela rješenja, kako bi ona bila prihvatljiva svima i spremna za primjenu kad se sporazum potpiše.

Podaci pokazuju da se godišnje proizvede oko 400 milijuna tona plastičnog otpada, a manje od 10 posto od toga danas se reciklira. Čak 14 milijuna tona plastike završi u oceanima, a velik dio u okolišu i ne može se razgraditi. Tako u konačnici završava u prehrambenom lancu svih živih bića, pa i ljudi, što je glavni motiv zbog kojega su zemlje sjele za stol oko ovog problema.