Mnoge generacije roditelja čiji su klinci vrtićke dobi ili tek malo stariji, sa sjetom se prisjećaju djetinjstva i ludog trčanja livadama, ili igre na igralištima, pa i razbijenih noseva i koljena koja su zarastala sama od sebe. Puno više smo se družili i bili u prirodi nego današnji klinci koji rastu u velikim gradovima u kojima ima sve manje zelenila, a tempo života je takav da sve rjeđe odlazimo na izlete u prirodu. Srećom, arhitekti novijeg doba odlučili su odgovoriti na te promjene kreiranjem zelenih fasada i krovova. Time neće zamijeniti livade kojima smo nekada trčali, no vrlo je korisno za pročišćavanje zraka u gradovima, u kojima su zagađenja često vrlo velika.
Prije svega, biljke koje posadimo uz fasadu ili na krovovima zgrada mogu poništiti negativan učinak emisije ugljičnog dioksida na tisuće automobila. Doprinijet će tome da se neutralizira buka s prometnica, te boljoj toplinskoj izolaciji prostora (zimi griju, ljeti hlade prostor), a umanjit će i širenje štetnih čestica prašine koja je tipična za urbane sredine. Vrtovi na krovovima pružaju novi životni prostor mnogim vrstama, prije svega pticama i kukcima. Znamo li do koje je mjere danas ugrožen opstanak pčela, već i to je dovoljan razlog za sadnju jednog takvog vrta. No, ne manje važno: Zelenilo na krovovima te na vanjskim i unutarnjim zidovima stambenih i poslovnih zgrada doprinosi zaštiti privatnosti i čini da prostor u kojem obitavamo bude puno ugodniji. Zelena boja podsjeća nas na prirodu i pomaže da se smanji utjecaj stresa, što nipošto ne treba zanemariti.
Inače, za širenje trenda građenja vrtova na fasadama zgrada zaslužan je francuski botaničar Patrick Blanc, koji radi u Francuskom nacionalnom centru za znanstvena istraživanja. Početkom 80-tih, na studentskom putovanju Tajlandom, shvatio je da biljke mogu rasti na svim zamislivim površinama, poput padina i stijena, pod uvjetom da imaju dovoljno vode i svjetla. Vrativši se u Pariz, u svom je domu razvio prvi vertikalni hidroponski vrt, čije je tehničko rješenje patentirao. Dotad je postojao sustav zelenih zidova građenih botaničkom opekom, što je podrazumijevalo cigle na čijoj se površini mogu razvijati razne vrste mahovina, no ovi su samostalno navodnjavani vrtovi po prvi puta omogućili da se ciljano sadi bilje i kreira baš onakav vrt kakav vlasnik zgrade želi.
Naime, na svaki nosivi zid, stup ili neku konstrukciju mogu se postaviti sustavi navodnjavanja i dohrane biljaka važnim mineralima. Biljke kroz korijenje vade iz tog supstrata sve što im je potrebno, bez da im je potrebna dodatna njega, pa se mogu saditi i tako da pokriju cijele površine. Moguće ih je postaviti i kao zidne panele koji se o potrebi mogu pomicati. Takvi sustavi odlično su rješenje za rast biljaka puzavica, koje se posade u podnožju zgrade pa se penju direktno ili po unaprijed postavljenoj konstrukciji. Naravno, često je potrebno nekoliko godina da se površine u potpunosti zazelene, što će ovisiti o izboru bilja i klimatskim uvjetima koji utječu na njegov rast.
Važno je naglasiti da se zelene fasade obično planiraju tako da se odvoje od konstrukcije zgrade kako bi se izbjegla svaka mogućnost da korijenje biljaka ošteti fasadu ili konstrukciju. Stoga u većini slučajeva nema velikih prepreka za sadnju vrtova na takav način.
Zeleni krovovi postaju popularni tek u zadnje vrijeme, a glavna im je prednost to što mogu izgledati poput klasičnih vrtova. Ako se supstrat postavi na dubini od 30 do 60 centimetara, tu se može saditi grmlje, razne trajnice, pa i drveće, dok na krovovima koji imaju puno tanji sloj supstrata dobro rastu sukulenti.
