Globalno zagrijavanje uvelike mijenja sliku našeg okoliša, a kako to može izgledati otkrivaju brojne usporedbe satelitskih fotografija napravljenih prije nekoliko desetljeća i danas. Uvelike su se promijenili i neki potoci. Jedan potok na Aljasci u satelitskim fotografijama iz 1980-ih izgleda kao tanak konac koji se proteže kroz tundru. Danas je na istom dijelu niz jezera. No za ove promjene nosu izravno krivi ljudi već – sjevernoamerički dabrovi koji posljednjih godina uvelike transformiraju okoliš.
Zbog globalnog zatopljenja ove životinje sele se prema sjeveru gdje “osvajaju nove teritorije”. Ukupan broj životinja se ne zna, no jezera koja stvaraju teško je ne primijetiti. Samo u arktičkoj tundri na Aljasci, broj jezerca dabrova na potocima udvostručio se na najmanje 12 000 u posljednjih 20 godina.
“Ono što se ovdje događa događa se u velikim razmjerima. Naše modeliranje, koje je upravo u tijeku, pokazuje da će cijelo ovo područje, sjeverna padina Aljaske, biti naseljeno dabrovima do 2100. godine””, rekao je za The Guardian Ken Tape, ekolog sa Sveučilišta Alaska u Fairbanksu.
Foto: CanvaNajezda dabrova, koji mogu težiti i do 45 kg, uslijedilo je nakon velikog pada lova na njih i zagrijavanja krajolika koji im je nekada bio previše hladan za preživljavanje. Globalno zagrijavanje dovelo je do rasta grmlja arktičke tundre, oštra zima je kraća, au najhladnijim mjesecima ima više slobodnog toka vode. Umjesto da ruše stabla za svoje brane, dabrovi ih grade od okolnog grmlja, stvarajući duboka jezera u kojima grade svoje nastambe.
Novi dolasci dabrova uzrokuju mnogo poremećaja. Za neke zajednice, rijeke i potoci su “ceste krajolika”, a brane su učinkovite “blokade tih cesta”. Kako se dabrovi množe, sve je više tla poplavljeno i nizvodno može biti sve manje slatke vode za piće. Ali postoje i drugi, manje vidljivi učinci. Jezerca koje rade dabrovi potiču daljnje zagrijavanje, što privlači još više primjeraka ove vrste. Naime, jezerca s dabrovima nova su vodena tijela koja prekrivaju goli permafrost. Budući da je voda toplija nego u potocima ona otapa tvrdo tlo, koje polako oslobađa metan, jedan od najjačih stakleničkih plinova.
Foto: CanvaZnanstvenici sada imaju dokaze da se to događa. Naoružani satelitskim slikama visoke rezolucije, Tape i njegovi kolege locirali su jezerca s dabrovima u području donjeg toka rijeke Noatak na sjeverozapadu Aljaske. Zatim su analizirali infracrvene slike koje su snimili NASA-ini zrakoplovi koji su letjeli iznad regije. To je otkrilo jasnu vezu između jezerca dabrova i žarišta metana koja su se protezala desecima metara oko jezerca.
Budući da NASA-ine slike daju samo informacije o jednom trenutku, istraživači će sljedeće godine krenuti u mjerenje metana na tlu. S više mjerenja, nadaju se da će razumjeti kako emisije variraju sa starošću jezerca s dabrovima, odnosno ispuštaju li jezerca stabilan protok metana ili se ispuštanje smanjuje nakon desetljeća ili dva?
Aljaska nije jedina regija koju znanstvenici promatraju. Dabrovi su u pokretu i u sjevernoj Kanadi, gdje će stvaranje jezerca iznad permafrosta imati sličan učinak.
Dabrovi nemaju potpuno negativan utjecaj. Mini oaze koje su stvorile životinje mogu povećati lokalnu biološku raznolikost. A za neke su lokalne zajednice same životinje potencijalni izvor mesa, a možda čak i krzna.
