Europa je jedan od najvećih uvoznika kritičnih sirovina, poput rijetkih minerala koje obilno rudare i proizvode zemlje globalnog juga, poput onih uključenih u BRICS. U slučaju globalnog rata u kojem bi se Europa našla na suprotnoj strani od Kine i Rusije, teško će dolaziti do materijala neophodnih za proizvodnju suvremene tehnologije, ali što je još važnije – ti minerali su neophodni za nove inovacije pa onda i cijeli industrijski lanac.
U Sjedinjenim Američkim Državama već se nekoliko godina govori o tome kako znanosti o materijalima ”kaskaju” za znanstvenim spoznajama i idejama. Europa u tom pogledu kaska za inovacijama. Osim u slučaju globalnog rata i proizvodnje novih obrambenih mehanizama, posebno je ovo važno u kontekstu sanacije klimatskih promjena, budući da suvremene i zelene tehnologije zahtijevaju inovacije u znanostima vezanima uz industrijske materijale. Od učinkovitosti solara, materijala za vjetro turbine, baterije za skladištenje obnovljivih izvora energije, pa sve do novih izolativnih i građevinskih materijala, kao i sirovina koje koristimo za pakiranje, svi ovi sektori zahtijevaju inovacije u znanostima o materijalima.
Ugroženi europski planovi
Aktualni globalni disbalansi moći, naša geopolitička pozicija te pojačani oružani sukobi dodatno ugrožavaju sve planove Europe za sanaciju klimatskih promjena utemeljenu u visokim tehnologijama.
Kako naglašava Euractiv: “Ruska invazija na Ukrajinu i kineska izvozna ograničenja germanija, galija i grafita probudili su europske čelnike na činjenicu da prema trenutnoj putanji politike Europe, globalna utrka čistih tehnologija povećava europsku stratešku ovisnost o kritičnim sirovinama. Europa ima relativno niske razine rezervi. Osim toga, rafinerijski kapaciteti za stratešku robu kao što je litij, trenutno nisu u Europi. Doista, Kina prerađuje više od 60 posto litija i kobalta te oko 90 posto rijetkih minerala”.
Zamjenski materijali?
Aktualni planovi europskih zemalja svode se na ideju da se za 16 ”strateških sirovina” ekstrahira deset novih rijetkih minerala, da se reciklira 15 posto i preradi 40 posto godišnjih potreba do 2030. Postizanje ovih ciljeva neće biti dovoljno za osiguranje strateške opskrbe.
U nedostatku drugih mogućnosti Europa mora voditi računa o “supstituciji” materijala i ulagati u zamjenske materijale. Umjesto toga, europske strategije i dalje su fokusirane na partnerstva sa zemljama bogatima mineralima. Jedna od njih je i Kina, no, koliko se može realizirati takvo partnerstvo, ako EU uporno odbija ukinuti tarife i carine za kineske proizvode?
