Pojmovnik je preuzet iz tehničkog dokumenta o izgradnji pravedne otpornosti klimi u Europi. Izvještaj je izrađen s ciljem na mjerljivost pravednosti europskih politika u provedbi prilagodbe klimatskim promjenama. Izradila ga je Europska agencija za okoliš, a objavljen je u svibnju 2023. godine. Sada ga donosimo zbog toga što se politički govor o klimi promijenio. Budući da su klimatske politike sada na mjestu i financiranje se sve brže uspostavlja, provedba je pitanje skore budućnosti. Kako bi svi stanovnici mogli iskoristiti prilike koje ove politike nose, nužno je razumjeti društvene i klimatske procese koji se ovim terminima pokušavaju poboljšati.
Prilagodba
Prilagodba se odnosi na proces prilagođavanja ljudskih i prirodnih sustava na stvarnu ili očekivanu promjenu klime i njezine učinke. Odnosi se na promjene u procesima, praksama i strukturama koje je potrebno provesti kako bi se ublažila potencijalna šteta, ili iskoristila prilika povezana s klimatskim promjenama. Ukratko, prilagodba znači predviđanje štetnih učinaka klimatskih promjena i poduzimanje odgovarajućih radnji kako bi se spriječila ili smanjila šteta koju one mogu prouzročiti, kao i iskorištavanje prilike koje se mogu pojaviti. Pokazalo se da dobro planirana, rana akcija prilagodbe štedi novac i živote u budućnosti.
Otpornost
Otpornost je pojam s bogatom poviješću upotrebe i značenja. Definicije su slične u tehničkim sustavima i smanjenju rizika od katastrofa, gdje se otpornost odnosi na sposobnost “povratka” u stabilno ili prethodno stanje. U studijama o socioekološkim sustavima, koncept otpornosti uključuje ne samo sposobnost sustava da apsorbira i reagira na poremećaje ili krize uz zadržavanje svojih temeljnih funkcija, strukture i identiteta, već uključuje i potencijal za prijelaz sustava na novo stanje. Pokretači promjena ili poremećaja u sustavu mogu dovesti do razvoja novih putova, a time i do korisne transformacije sustava u novo stanje.
Uz ovu širu definiciju, izgradnja otpornosti uključuje jačanje kapaciteta društva i prirodnih sustava na koje se oslanja da ustraju, prilagode se i transformiraju, u očekivanju i odgovoru na poremećaje i krize. U svom izvješću o predviđanju za 2020., EU predstavlja otpornost kao “novi kompas za politike EU-a” i definira otpornost u kontekstu politike EU-a kao “sposobnost ne samo da se odupre i nosi s izazovima, već i da se podvrgne tranziciji u održivom, pošten i demokratski način”. Neki su autori kritizirali koncept otpornosti u odnosu na pravdu, budući da se čini da otpornost uokviruje klimatski rizik kao vanjsku silu, čime se ne pridaje dovoljno pozornosti temeljnim uzrocima nepravde u procesima izgradnje otpornosti.
Ranjivost
Definicija ranjivosti IPCC-a kaže da se radi o izloženosti određenih grupa negativnim utjecajima u društvu i okolišu, a zbog nejednakosti u socioekonomskom sustavu. To uključuje osjetljivost na štetu i nedostatak kapaciteta za suočavanje i prilagodbu. Ranjivost je višedimenzionalna te se osim toga osobu ne može definirati jednim atributom kao što je starija osoba, osoba s niskim primanjima, određeni spol ili nešto drugo. Smjernice za izvješćivanje o ranjivosti uključuju sljedeće skupine kao potencijalno ranjive: stariji ljudi, osobe s invaliditetom, raseljene osobe, društveno marginalizirane osobe, manjine, niže socioekonomske skupine, spol i ostalo. Ovaj popis ranjivih skupina nije sveobuhvatan, ali treba ga smatrati minimalnim vodičem prilikom procjenjivanja ranjivosti.
Loša prilagodba
Kao i kod samog klimatskog rizika, mjere prilagodbe mogu ubrzati postojeće nejednakosti i ranjivosti ili stvoriti nove. U najgorem mogućem scenariju, akteri mogu iskoristiti program prilagodbe, šireći se na hitnosti vlastitih ekonomskih dobitaka ili izmamljivanja moći na račun drugih. Međutim, često su negativne posljedice nenamjerne i rezultat su preuskog razumijevanja međuovisnosti sustava. Fraza “loša prilagodba” skovana je da odražava ove vrste radnji koje prebacuju ranjivost na druge skupine, sektore, lokacije ili zajednice, narušavaju održivi razvoj ili rezultiraju povećanom izloženošću, ili ranjivošću na klimatske rizike.
Pravda, pravičnost, jednakost i nejednakost
Nejednakost opisuje stanje nejednakog pristupa procesu ili resursima. Jednakost opisuje jednaka sredstva za pristup (kao što je jednako pravo na obrazovanje ili zdravstvenu skrb), ne uzimajući u obzir razlike u potrebama ili druge preduvjete. Jednakost ide korak dalje, angažirajući se na jednakim mogućnostima pristupa, uzimajući u obzir različite potrebe i privilegije ili polazišta. Na kraju, pristup pravednosti uključuje rješavanje strukturnih elemenata koji provode, ili jačaju nepravde u sustavu kao cjelini.
Različite dimenzije pravde
IPCC definira pravdu u prilagodbi kroz tri osnovne dimenzije pravde: distributivnu, proceduralnu i pravdu priznavanja. Obrazloženje iza ovog određivanja prioriteta je da se ove tri dimenzije pravde najčešće koriste u literaturi o prilagodbi, iako se pravda priznavanja rjeđe obrađuje zbog nedostatka znanstvenih dokaza o tome kako procijeniti i riješiti to pitanje. O pravdi se stoljećima raspravljalo u društvenim znanostima poput prava, ekonomije i filozofije, što je rezultiralo obiljem definicija i pristupa. Međutim, posebno u kontekstu prilagodbe EU-a klimatskim promjenama, još nema političkog dogovora o dimenzijama pravde koje treba uzeti u obzir u politikama EU-a i stoga odrediti potragu za pokazateljima za mjerenje postignuća prema pravednoj otpornosti.
Distributivna pravda odnosi se na raspodjelu tereta (i koristi) zbog klimatskih utjecaja i rizika, te raspodjelu resursa, koristi i opterećenja (malaadaptacija) za radnje prilagodbe i aktivnosti izgradnje otpornosti. Opterećenja za građane mogu nastati prvenstveno kroz kanal prihoda kućanstva kroz izgubljeni ili smanjeni prihod od zaposlenja ili kroz troškove povezane s individualnom potrošnjom na ulaganje u otpornost, fizička oštećenja ili povezana sa zdravljem rashod. Šesta procjena stanja, odnosno izvješće “IPCC AR6” identificira tri ključna aspekta distributivne pravde: pravda između pojedinaca, država i generacija. U planiranju prilagodbe, prakse distributivne pravde često se bave različitim stupnjevima i oblicima socijalne ranjivosti, kako bi se osigurala zaštita svih zajednica od klimatskih utjecaja i analizirale posljedice prilagodbe za različite skupine.
Proceduralna pravda
Bavi se pravednošću i legitimnošću procesa donošenja odluka, uključujući poštene i transparentne procese, uključivo i smisleno sudjelovanje i poštovanje prava sudionika. Proceduralna pravda povezana je s distributivnom pravdom jer pošteni procesi mogu dovesti do pravednih ishoda raspodjele. U planiranju prilagodbe, pravednost u sudjelovanju može uključivati mogućnosti pristupa informacijama i sastancima s niskim pragom te promicanje aktivnog angažmana ljudi s niskim političkim sposobnostima, korištenjem inovativnih komunikacijskih platformi i oblika uključivanja odozdo prema gore.
Pravda priznavanja fokusira se na poštovanje, pravedno razmatranje i snažno uključivanje različitih vrijednosti, perspektiva, kultura i svjetonazora u mjerenju utjecaja klimatskih promjena i prilagodbi. Pravednost priznavanja je i normativno načelo i funkcionalno načelo koje se bavi temeljnim uzrocima distributivnih i proceduralnih nepravdi, budući da se bavi pitanjima onoga što se vrednuje i štiti. Priznanje je često povezano s perspektivom odozdo prema gore, kao što je uključivanje grupa i zajednica u utvrđivanje vlastitih potreba.
Mnogo više informacija i definicija pojmova dostupno je u sveobuhvatnom UN-ovom dokumentu naziva Šesta procjena stanja “IPCC-AR6” i u radu ”Samootpornost za Europu: prema mjerenju pravednosti u prilagodbi klimatskim promjenama”, Europske agencije za okoliš.
