U Europi su čini se najveće prepreke zadanih ciljeva obnovljivi izvori energije i takozvano ”hvatanje ugljika”, odnosno skladištenje ugljika iz atmosfere u tlo. Oba ova problema u naravi su politička, a ne više tehnološka. Na oba ova problema već barem desetak godina upozoravaju znanstvenici, aktivisti i sitni poduzetnici.
Tako je i Europski znanstveni savjetodavni odbor za klimatske promjene (ESABCC) objavio u četvrtak (18. siječnja) novo izvješće u kojem se analiziraju glavni nedostaci u klimatskoj politici EU-a nakon 2030. godine, pri čemu su obnovljivi izvori energije i hvatanje ugljika identificirani kao najhitnija pitanja koja zahtijevaju hitno djelovanje.
Slaba redukcija ispušnih plinova…
Da bismo do 2040. godine mogli realizirati smanjenje ispušnih plinova u atmosferu za 90 posto, do 2030. godine moramo ostvariti smanjenje stakleničkih plinova na 55 posto, dakle više od polovice. Međutim, ako je i vjerovati brojnim, službenim i međusobno različitim statistikama, Europa jedva prelazi prag od 50 posto redukcije ispušnih plinova (s obzirom na razinu iz 1990. godine). A problem čini se leži u ”labavim” nacionalnim politikama.
Znanstveni savjetodavni odbor za klimatske promjene tako je dao Europi 13 preporuka za usklađivanje politika sa zakonodavno važećim klimatskim ciljevima. Prva je najglasnija: u potpunosti uskladiti europske politike s potrebama i ciljevima ukidanja fosilnih goriva, jer prema mišljenju znanstvenika, javne politike ne odražavaju političke ciljeve.
Jedan od velikih problema je to što zemlje članice Europske unije ne implementiraju politike u skladu sa potpisanim ciljevima, što vidimo po opomenama Europske komisije brojnim zemljama članicama, pa tako i Hrvatskoj. Primjerice, u Hrvatskoj se ulaže mahom u skupe i ne tako ekološke fotonaponske elektrane od kojih građani opet moraju kupovati struju. A slično je i s politikama vjetra. Naspram tome, iskorištavanje vjetra na razini pojedinog kućanstava potpuno je ne samo zanemaren, već i zabranjen.
”Ne pratimo te podatke”
Protekloga smo tjedna pokušavali smo od raznih institucija doznati koliko ima solara na krovovima kućanstava i nismo u tome uspjeli. Odgovori ili nisu još uvijek stigli, ili “ne prate takve podatke”.
Dok se u Hrvatskoj radi jako puno na tome da se investitorima olakša pristup i kapitalizacija nad domaćim obnovljivim resursima, nerijetko na štetu i na još veće energetsko siromaštvo lokalnog stanovništva, jako se malo radi i još manje sluha ima za hvatanje u koštac sa energetskim siromaštvom.
Umjesto javnih subvencija za solare na krovovima kućanstava, koncesije ne nadgledaju i nekritično se daju investitorima koji onda još manipuliraju i cijenom energije ali i studijama utjecaja na okoliš. Pritom svi ti investitori uglavnom nisu domaći ni lokalni, pa se još jednom domaći resursi daju u bescjenje za strane profite, a na teret energetski ionako siromašnog stanovništva.
Kako drugačije objasniti odnos stranih i domaćih vlasnika nad, primjerice, vjetroelektranama u Hrvatskoj, usporedno s time da na našim kućama nema ni vjetrenjača ni solara. A zašto?
Među najvažnijim prigovorima znanstvenika Europi upravo je ignoriranje socioekonomskih problema građana koji proizlaze iz loših klimatskih politika. Dok smo, primjerice, prije nekoliko dana mogli čitati naslove o tome koliko je gradskih stabala posječeno u Sarajevu zbog toga što si građani ne mogu priuštiti drva za ogrjev, u Hrvatskoj se ne vodi računa o tome koliko je šuma u privatnom vlasništvu i koliko ih je posječeno ilegalno i za ogrjev.
Klimatsko siromaštvo
U zemlji s ovoliko sunca i vjetra, to zaista nije potrebno. A grijanje na sunce zahtijeva manje fizičkog rada nego sječa šume i grijanje na drva. Ovdje sigurno ne možemo govoriti o tome da građani nemaju sluha za obnovljive izvore energije. Itekako imaju, samo nemaju novca. Ignoriranje činjenice da smo siromašna zemlja, ma koliko i kako nam statistike bile frizirane te pokazivale nešto drugo, za posljedicu ima nastavljanje trenda negativnih klimatskih promjena. Sječa šuma nužno vodi ka manjoj apsorpciji stakleničkih plinova, što vodi ka toplijim zimama, koje onda vode prema nižim poljoprivrednim prinosima.
Znanstvenici naglašavaju kako svugdje u Europi (i izvan EU) moramo pojačati crpljenje energije iz obnovljivih izvora prije 2030. godine, a kako bismo do tog roka bili na putu da očuvamo i civilizaciju kakvu poznajemo trenutno i planet za buduće generacije. Konkretno, potrebno je udvostručiti energiju iz vjetra i učetverostručiti solarnu energiju.
Najjednostavniji najkorisniji i najbolji način da se to učini jest promoviranjem vjetrenjača i solara na razini kućanstava te njihovim umrežavanjem u kvartovske blokove. Tako “investitorima” postaju svi građani, a politika će možda nekada napokon u budućnosti moći ustvrditi da je smanjila energetsko siromaštvo.
