Iako postoji široko slaganje o hitnosti rješavanja izazova koje donosi globalno zagrijavanje, politike ublažavanja klimatskih promjena mogle bi kratkoročno naštetiti nekim segmentima stanovništva, ističu znanstvenici. Usprkos tome, “utvrđivanje učinka bilo koje vrste ekonomskih intervencija nije samo u najboljem interesu građana, već također pomaže u suočavanju s potencijalnim otporom sektora koji su najviše pogođeni promjenama” zaključuju.
Konkretno, “procjenjujemo gdje dolazi do stvaranja i gašenja radnih mjesta, jesu li nova ili izgubljena radna mjesta dobra ili loša te utjecaj na nejednakost tržišta rada i polarizaciju po zemlji” ističu znanstvenici.
Gašenja radnih mjesta
Glavni nalaz rada je da je ukupni utjecaj na zapošljavanje općenito pozitivan, a utjecaj na strukturu zanimanja ograničen: “U prosjeku, u onim zemljama u kojima rudarstvo i vađenje kamena, proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda danas još uvijek imaju relevantnu težinu (tj. neke istočnoeuropske države), prijelaz na gospodarstvo s niskom razinom ugljika mogao bi smanjiti nejednakost i polariziranost tržišta rada”.
Mjere usmjerene na smanjenje CO2 smanjenjem upotrebe fosilnih goriva u proizvodnji električne energije i sektoru cestovnog prometa mogle bi implicirati proces kreativne destrukcije, s gubicima i dobicima zaposlenosti na različitim mjestima u raspodjeli zaposlenosti, stoji u istraživanju. “Poznavanje ovih vrsta posljedica stoga postaje bitno za dizajniranje kompenzacijskih mehanizama koji mogu poboljšati političku izvedivost ovih politika ublažavanja”, smatraju znanstvenici.
Prema istraživanju IPCC-a (2022.), većina istraživanja sugerira negativan učinak ublažavanja na rast BDP-a i gotovo nulti učinak na zapošljavanje, uz neto uništavanje poslova s niskim kvalifikacijama. Međutim, modeli utemeljeni na kejnzijanskoj politici nude značajno optimističniju sliku.
Primijećena je i zapanjujuća nestašica studija ekološke tranzicije koje bi se bavile pitanjima poput kvalitete posla ili rodne ravnopravnosti. Pravednost tržišta ovdje je shvaćena kao razmatranja različitih politika ublažavanja i kompenzacije u socijalnom sektoru.
Politike ublažavanja impliciraju promjene u načinima proizvodnje. Općenito, gospodarstvo prelazi iz “smeđih” (energetski i kapitalno intenzivnih) djelatnosti u “zelene” sektore. Takav proces često podrazumijeva određeni stupanj deindustrijalizacije, pri čemu višak radnika uglavnom apsorbira uslužni sektor.
”Zeleni sektori”
Nadalje, trebali bismo promatrati promjene u obrascima potražnje kao logičnu posljedicu politikama izazvanih promjena u relativnoj važnosti dobara koja onečišćuju okoliš. Ovakav bi razvoj trebao dovesti do neto otvaranja radnih mjesta u “zelenim” sektorima i neto gašenja radnih mjesta u “smeđim”, s neizbježnim posljedicama na strukturu zaposlenosti.
Zelene politike mogu prirodno utjecati na rast. Ove promjene u makroekonomskim uvjetima imaju višestruke učinke koji utječu na zapošljavanje i oblikuju strukturu zanimanja. Politike koje integriraju te pakete mijenjaju fiskalnu ravnotežu vlada (npr. porezi na ugljik). Vlade imaju različite načine rješavanja ovih neravnoteža (npr. smanjenje različitih vrsta poreza ili provedba planova potrošnje), s neizbježnim učincima na potražnju za dobrima i uslugama i, posljedično, na raspodjelu poslova.
Intervencije koje proizlaze iz ekološke tranzicije mogle bi imati utjecaja na međunarodnu trgovinu. Promjene u obrascima proizvodnje i cijenama mogu utjecati na zemlje na različite načine, mijenjajući njihovu relativnu konkurentnost, a time i potražnju za radnom snagom.
Na kraju, konkretan skup kompenzacijskih politika koje su usvojile vlade kako bi ispravile neke gore navedene učinke igra značajnu ulogu (npr. korištenje državnih prihoda prikupljenih od poreza na ugljik).
