Voda u plastičnim bocama ima do 100 puta više plastičnih čestica nego što se dosad mislilo

Opće je poznato da flaširana voda sadrži mikroplastiku, fragmente plastike koji mogu biti mali poput bakterije. No, problem je puno gori nego što se dosad znalo. Naime, sada se pokazalo da flaširana voda sadrži stotine tisuća još sitnijih komadića plastike.

U radu objavljenom ovog tjedna korištena je nova tehnika za analizu jednolitarskih uzoraka flaširane vode na plastične granule veličine od samo 50 do 100 nanometara, što je otprilike veličina virusa. Pronađeno je gotovo četvrt milijuna ovih sićušnih čestica po litri, oko 10 do 100 puta više od prethodno objavljenih procjena.

“Otvorili smo potpuno novi svijet”, za portal Grist je rekao Wei Min, jedan od autora rada i profesor kemije na Sveučilištu Columbia u SAD-u. Do sada je znanstvenicima nedostajao brz i učinkovit način za identifikaciju nanoplastike, što je ometalo istraživanje njihovog utjecaja na zdravlje i okoliš.

Kako bi proveli svoju analizu, istraživači sa sveučilišta Columbia i Rutgers filtrirali su flaširanu vodu triju različitih marki kroz ultrafinu membranu. Zatim su membranu osvijetlili s dva lasera, kalibrirana da prepoznaju kemijske veze koje vežu nanoplastične čestice. Tako je bilo jednostavno prebrojati sve različite čestice plastike. Procijenili su da ih tipična boca od jedne litre sadrži 240.000 čestica.

Istraživači su uspjeli razlikovati vrste nanoplastike. Na njihovo iznenađenje, većina čestica nije bila polietilen tereftalat ili PET — materijal od kojeg je napravljena većina boca s vodom. Umjesto toga, pronašli su više čestica poliamida (vrsta najlona) i polistirena, što sugerira da zagađivači, pomalo ironično, dospijevaju u flaširanu vodu kao rezultat procesa punjenja i pročišćavanja. Poliamid je također činio najveći dio onečišćenja po masi za dvije marke flaširane vode, a treća marka pokazala je višu razinu PET-a.

Nalazi imaju značajne implikacije na ljudsko zdravlje, budući da je nanoplastika dovoljno mala da prođe kroz gastrointestinalni trakt i pluća. Nakon što uđu u krvotok, mogu se smjestiti u srcu i mozgu, a mogu čak i proći kroz placentu i infiltrirati se u nerođene bebe. Još nije jasno kako te čestice utječu na tijelo, ali toksikolozi se brinu da bi mogle osloboditi patogene koje su pokupile dok su plutale u okolišu. Neka istraživanja sugeriraju potencijalno oštećenje DNK i mozga, kao i imunološkog, reproduktivnog i živčanog sustava.

“Znamo da smo izloženi, ali ne znamo toksičnost izloženosti”, rekao je Beizhan Yan, još jedan od koautora rada i kemičar za okoliš na Sveučilištu Columbia. Pozvao je na daljnju suradnju s toksikolozima i istraživačima javnog zdravstva kako bi se bolje opisali rizici. Za sada je rekao da se odlučuje za vodu iz slavine kad god je to moguće, jer obično ima manje plastične kontaminacije.