Ako vas pomalo plaši to što su zime sve toplije i sa sve manje padalina, a ljeti se vrijeme promijeni u nekoliko minuta, pa svjedočimo olujama koje čupaju stabla iz korijena, kao i činjenica da se sve češće suočavamo s nestašicom ili visokom cijenom poljoprivrednih proizvoda jer prirodne katastrofe desetkuju urod, vjerojatno često pomislite da je za sve to kriv čovjek. Bezbroj puta mogli ste čuti, pa i sami zaključiti da griješimo jer ne razmišljamo o posljedicama svog djelovanja na prirodu i okoliš. Mnogi su uvjereni u to da takvim ponašanjem vodimo uništenju planeta Zemlje.
Puno je argumenata u korist toj tvrdnji. Desetljećima koristimo ugljen, naftu i plin kao najčešće izvore energije, za koje je dokazano da povećavaju ispuštanje ugljikovog dioksida (CO2) i ugljikovog oksida (CO) u atmosferu, što dokazano vodi do stvaranja efekta staklenika i globalnog zatopljenja. Istodobno, sve više krčimo šume i stvaramo sve veće površine bez stabala, koja inače prirodno apsorbiraju CO2 iz atmosfere i pomažu da se globalno zatopljeje uspori. Uzgajamo sve više stoke koja proizvodi velike količine metana dok probavlja hranu, a gnojivo dodatno ispušta CO2 i CO, što dodatno utječe na pogoršanje klime. Rezultat svega toga je činjenica da je razdoblje od 2011. do 2020. godine zabilježeno kao najtoplije desetljeće otkad postoje mjerenja. Prosječna globalna temperatura 2019. godine bila je 1,1 °C viša nego u predindustrijsko vrijeme (dakle, prije 1750. godine), a procjene pokazuju da globalno zagrijavanje koje se može pripisati čovjeku trenutno iznosi 0,2 °C po desetljeću. Stručnjaci kažu da bi već i povećanje od 2 °C u odnosu na temperaturu u predindustrijskom vremenu moglo imati ozbiljne negativne posljedice na prirodu, ali i na zdravlje i dobrobit ljudi.
Među ostalim, to bi donijelo bitno veći rizik od katastrofa u globalnom okruženju, a time i do ugrožavanja opstanka brojnih vrsta. Ipak, dio stručnjaka vjeruje da nismo za sve sami krivi, odnosno da je moguće čak i to da ključne promjene ne ovise toliko o nama. Naime, emisija štetnih plinova u atmosferu sigurno utječe na manju prozirnost ozonskog omotača, odnosno na stvaranje efekta staklenika zbog kojeg se sunčeva toplina zadržava ‘ispod stakla’ (odnosno ozonskog omotača) i doprinosi povećanju temperature. No, zemlja se već nekoliko puta u povijesti naglo ohladila i zagrijala i bez ljudske intervencije, pa dio stručnjaka smatra da je odgovornost za promjene u najmanju ruku – podijeljena. Jedan od primjera je tzv. malo ledeno doba, razdoblje hlađenja temperature na Zemlji, koje je nastupilo nakon tzv. srednjevjekovnog klimatskog optimuma i trajalo otprilike od 14. do sredine 19. stoljeća.
Nema preciznih odrednica o trajanju tog doba, no stručnjaci se slažu da se to odnosi na vrijeme između 1550. i 1880. godine, koje se dijeli na tri manja razdoblja. Ona počinju 1650. te oko 1770. i 1850. godine. Između tih godina su zabilježeni intervali toplijeg vremena. U spoznajama o tom razdoblju analiziraju se događaji iz četiri stoljeća, koji su, svaki na svoj način, utjecali na promjene. Promjene su počele još od 1250., kad se led na Atlantiku počeo širiti, dok 1300. godina označava početak razdoblja tijekom kojega topla ljeta postaju rijetkost u Sjevernoj Europi. Potom se od 1315. javljaju kiše i Velika glad (od 1315. do 1317. godine), koja se dijelom može povezati s razdobljem lošijeg uroda poljoprivrednih proizvoda zbog klime. Slijed se nastavlja 1550. godinom, kad teoretski počinje globalno širenje leda, a 1650. zabilježen je prvi klimatski minimum.
Prema dostupnim zapisima, tzv. malo ledeno doba donijelo je jako hladne zime, posebno u Europi i Sjevernoj Americi. Sredinom 17. stoljeća ledenjaci u švicarskim Alpama su se sve više širili, gutajući postupno farme i uništavajući cijela sela. Rijeka Temza te kanali i rijeke u Nizozemskoj su često bili zamrznuti, a 1780. godine zamrznula se cijela njujorška luka, pa su ljudi pješačili od Manhattana do Staten Islanda. Ledena kora Arktika bila se toliko proširila da postoje zapisi o Eskimima koji su se svojim kajacima iskrcali u Škotskoj. Oštre zime dramatično su promijenile neke krajolike, pa se stanovništvo Islanda se prepolovilo, a kolonije Vikinga na Grenlandu su nestale. Indijanci na sjeveru SAD-a borili su se s velikim nestašicama hrane. Proljeća i ljeta bila su puno hladnija i vlažna, pa se manje sijalo i sadilo, a silovite oluje poharale su neke krajeve. Sve je to dovelo do nestajanja dijela danske, nizozemske i njemačke obale, i to u vrijeme kad utjecaj čovjeka na onečišćenje okoliša sigurno nije bio značajan, tvrde znanstvenici. Tako neki od njih ipak smatraju da se veći dio ‘krivice’ za današnje globalno zagrijavanje, kao i za to nekadašnje hlađenje zemljine površine, može pripisati nagibima zemljine orbite, puno više nego utjecaju čovjeka na prirodu. Oni tumače da se temperatura na Zemlji prirodno mijenja zbog nagiba zemljine osi i različitog utjecaja sjena.
Ako prihvatimo ovo tumačenje, to, naravno, ne znači da utjecaj čovjeka nije bitan, niti da možemo znati što u procesu globalnog zatopljenja vodi do većih posljedica: prirodni procesi, ili naš utjecaj, pogotovo nakon razvoja industrije i velikog povećanja emisije štetnih plinova u okoliš. Ukratko, sasvim je moguće da bi se globalno zagrijavanje kojem svjedočimo dogodilo i bez nas, ali je vjerojatno posljedica međudjelovanja prirodnih procesa i nebrige čovjeka za okoliš. Konačni odgovor na to pitanje znat će tek budući naraštaji, što ne umanjuje potrebu da se prema Zemlji ponašamo kao prema jedinom domu koji imamo.
Zato svatko tko ugasi automobil dok stoji ispred semafora, svatko tko zatvori vodu dok četkicom ne istrlja zube, kao i svatko tko će doprinijeti tome da se u raskrčenoj šumi posadi novo drvo ipak čini onu jednu ‘sitnicu’ koja se jednog dana može pokazati kao dio velike važne promjene.
